DSHV: “Pritisak u Srbiji je toliki da samo pet posto hrvatske djece pohađa nastavu na svome jeziku!”

TOMISLAV ŽIGMANOV, POLITIČKI PREDSTAVNIK VOJVOĐANSKIH HRVATA

Otvaranje “ureda” kapetana Dragana u Subotici čin je zastrašivanja

S predsjednikom Demokratskog saveza vojvođanskih Hrvata Tomislavom Žigmanovim razgovarali smo u kontekstu nedostatka ikakvog napretka kada je riječ o položaju hrvatske manjine koja je postala žrtvom odnosa dviju zemalja, ali i ponovno usplamtjelog nacionalizma u Srbiji.

Demokratski deficiti

Nevjerojatna šovinistička haranga u medijima koja je trenutno na djelu u Srbiji neodoljivo podsjeća na onu s kraja 80-ih i početka 90-ih koja je poslužila kao humus za rat. U tu se priču uklapa i otvaranje “ureda” osuđenog zločinca kapetana Dragana u Subotici…

– S jedne strane imate neslobodu medija, a druge strane u ideološkim sadržajima aktualne vlasti u Srbiji antihrvatski narativi su najrašireniji. Zastupljeniji su od antialbanskih i anticrnogorskih. Tijekom kalendarske godine možemo pratiti stalno podgrijavanje te priče. Obično to počne s 10. travnja, obljetnicom proboja logoraša u Jasenovcu (22. travnja), potom Bljeskom (1. svibnja) i Olujom (4. kolovoza), u rujnu će pak biti aktualizacija kanonizacije Stepinca itd. Vi u kontinuitetu imate “važne” povode da antihrvatski resantimani budu isuviše frekventni u javnosti. To stvara negativno raspoloženje koje ima za posljedicu da su Hrvati u Srbiji već dvije godine najomraženiji narod. Više od 60 posto građana u Srbiji o Hrvatima misli najnegativnije. Naravno da onda nekome tko je politički predstavnik hrvatske zajednice umnogome otežava artikulaciju interesa naroda koji se boji i osjeća nesigurno kada je pitanje sudjelovanja u prostoru javnosti ili kada treba u određenim trenutcima iskazati svoju nacionalnu opredijeljenost. Moram naglasiti da smo zabilježili i pozitivne pomake poput obnove kuće bana Jelačića u Petrovaradinu ili dobivanja reprezentativnog prostora za djelovanje hrvatske zajednice u Beogradu, što pokazuju da je aktualni režim u nekim situacijama spreman pokazati i dobru volju. Mi smo, nažalost, žrtve geopolitičkog pozicioniranja Srbije kada su u pitanju odnosi u regiji i stalni objekt naguravanja kada je riječ s Hrvatskom. Vidjeli ste da predsjednik Republike (Aleksandar Vučić, nap. a.) često kaže: “Mi imamo ovoliko kilometara autocesta, a Hrvatska ima manje”, “Mi ćemo imati veći BDP od Hrvatske”, pa priča o hrvatskim vinima i slično. To nema politički cilj da na neki način ugrozi suvereni položaj Hrvatske kao članice Europske unije i NATO-a, zemlje koja je ostvarila određene rezultate i ima određene pomake, nego služi za unutarnjopolitičku mobilizaciju kada u ozračju stalne ugroze i stalnog izvanrednog stanja to figurira kao neka vrsta lajtmotiva onoga što Srbija danas hoće zbog rješavanja vlastitih problema. To, naravno, kao ideološko-politički koncept ima i određene limite. Od antihrvatskog raspoloženja se ne živi, živi se od mjesečne plaće i od onoga što je vama perspektiva, a to u Srbiji nije tako svijetlo kako se u medijima bliskima vlasti spominje. Srbija ima velikih problema, ne samo političkih kada je u pitanju situacija s Kosovom, ne samo geopolitičkih (Europska unija i integracije), odnosi sa susjedima (Republika Srpska, Crna Gora), nego i općih geopolitičkih utjecaja Rusije i Kine, njihova gospodarska nazočnost u Srbiji itd. Drugim riječima, bojim se da smo mi žrtve geopolitičkog megakonteksta, regionalnog, europskog i svjetskog, gdje se srbijanska politika na čelu s aktualnom vlašću ponovno pokušava uspostaviti kao neka vrsta regionalnog Pijemonta. No u ozbiljnim, realnim, okvirima Srbija je jedna od šest država jugoistoka kontinenta koja nije prišla Europskoj uniji prema kojima Bruxelles gradi jedinstvenu politiku. Beograd mora riješiti probleme sa svim susjedima, pa i s Hrvatskom, kada je riječ o ulasku u Europsku uniju. Naravno, morat će promijeniti politiku i prema nacionalnim manjinama. Srbija ima ozbiljne deficite kada je riječ o demokraciji, institucije ne funkcioniraju i, ako vi zaigrate na antihrvatsko raspoloženje, onda netko u unutrašnjosti, u lokalnoj zajednici može dopustiti da kapetan Dragan ima svoju ćeliju odnosno ured, možete dopustiti da na velika vrata uvodite tzv. bunjevački jezik, možete dopuštati Vojislavu Šešelju da u Hrtkovcima ima svoj ured, možete dopuštati da se u pojedinim lokalnim samoupravama snaže antihrvatske politike, da se dopušta tamošnjim medijima afirmacija Bunjevaca nehrvata. U Baču imate danas na nekoliko velikih plakata goleme slike generala Ratka Mladića koji se pokazuje kao srpski heroj. Njima je ta poruka i upućena. Imate raspoloženje u javnosti što je i prevladavajuće stajalište klase koja vlada da u Srebrenici nije bio genocid te da su Srbi bili jedini i isključivi stradalnici rata u Hrvatskoj. Svatko tko imalo strši biva uspješno i vješto, a za demokraciju vrlo pogubno, uz korištenje spina i izvrtanja činjenica, ušutkan i eliminiran iz javnog prostora.

Postoji poznati film “Being John Malkovich”. Kako je biti Tomislav Žigmanov danas u Srbiji? Dobivate i prijetnje smrću…

– To je bilo u vrijeme uvođenja bunjevačkog jezika u ožujku ove godine. Dobio sam e-mail na adresu stranke, da će doći netko s automatskom puškom u naše “ustaško gnijezdo” i “pobiti nas kao stoku”. Prvo smo o tome obavijestili javnost, no nitko nije reagirao. Nakon naše dojave policiji do danas nismo dobili nikakvo izvješće o napretku istrage. Događa se da nas se kao zajednicu i pojedince prečesto stavlja u negativan kontekst na društvenim mrežama. Tako sam ja od strane visoko pozicioniranog dužnosnika u gradskoj upravi u Subotici nedavno nazvan “neobrijanim ustašom”. Treba reći da Zagreb na gibanja u Srbiji i ove aspekte unutarnjopolitičkih odnosa ne gleda uvijek ozbiljno. Imate situaciju da se stalno označavate kao osoba kojoj nešto smeta, da se stalno nešto bunite, a zapravo vi reagirate na gaženje crvene linije vaše političke vjerodostojnosti. Vi kao politički predstavnik hrvatske zajednice ne možete odšutjeti uvođenje tzv. bunjevačkog jezika, ne možete odšutjeti činjenicu da se “ured” kapetana Dragana otvara u Subotici, kao ni to da u Srbiji postoji jako snažan antihrvatski narativ. Također ne možete ni na koji način prijeći preko toga da su vrlo veliki problemi u hrvatsko-srpskim odnosima ili da je srpska zajednica u Hrvatskoj na bolji način institucionalno uključena u prostore donošenja odluka i da postoje razvijenije politike, da se manjinama daje veći novac i da postoje drukčiji kodovi odnosa predstavnika vlasti spram pripadnika srpske zajednice. Ne kažem da nema problema, da ne postoje incidenti, ali to ne čine strukture vlasti. Mi smo oklevetani, mi smo negativno označeni i od predstavnika vlasti. To je za jedno demokratsko društvo nepojmljivo. U demokraciji se onaj koji je ugrožen stavlja u poziciju čuvanja i zaštite. S druge strane, vi ne možete kao politički predstavnik hrvatske zajednice ukazivati da se vaši sunarodnjaci ne suočavaju s određenim problemima, da nisu objekti etnički motiviranog nasilja, da su prostori u kojima mi živimo u komunalnom smislu zapušteni i nerazvijeni, da nema ekonomskih poticajnih mjera. Ako to kažete, u Srbiji bivate označeni kao onaj koji je instrument Zagreba.

Kako prolaze obični Hrvati u Srbiji? Kakva je zapošljivost čovjeka koji se zove Hrvoje ili preziva Antunović?

– Javni prostor zatvoren je za Hrvate. Vrlo teško se možete zaposliti. Imate slučaj da sudački pripravnik na sudu u Subotici koji ima najbolje kvalifikative nije izabran za suca. Imamo situaciju da se u javnom sektoru u Subotici nije zaposlio nitko tko je Hrvat u proteklih nekoliko godina. S druge strane, Bunjevci nehrvati se afirmativno, s pozitivnim politikama diskriminacije, uključuju u procese javnog prostora. Imamo činjenicu da u suradnji s Hrvatskom, što je paradoksalno, u proteklih sedam godina nijedan eurocent iz prekograničnih programa suradnje nije završio u mjestima gdje žive Hrvati. I sada smo svjedoci da se prekogranična suradnja odvija mimo, a često i protiv nas. Republika Hrvatska mora više obratiti pozornosti na ono što se u Srbiji događa na unutarnjem političkom planu, kakve se politike vode, kakav je naš položaj i s više sluha pratiti naše glasove te nakon toga tražiti odgovore na ono što nas pogađa, a to je da smo isključeni iz donošenja političkih odluka, da smo podzastupljeni u javnom sektoru, da su prostori u kojima mi živimo daleko komunalno nerazvijeni. Mi danas imamo situaciju da od 100 djece mađarske ili slovačke narodnosti 90 njih upišu u prvi razred osnovne škole, a od hrvatske djece od 100 djece roditelja hrvatske nacionalnosti, ježim se kada ovo govorim, samo pet upiše razred na hrvatskom jeziku. To nije odraz asimilacije ili gubitka svijesti pripadnika hrvatske zajednice, nego konstelacije u društvu. U jednom društvu u kojemu postoje vrlo snažni i rašireni brutalni hrvatski resantimani, svaki roditelj koji odluči upisati dijete na hrvatski junak je kakvog nema.

(Izvor:GlasSlavonije.hr)