SDP nepovratno tone, leđa im okreću i birači i članovi. Stranka pod dirigentskom palicom Peđe Grbina SRLJA U KATASTROFU

Dva istupa SDP-ovih staro/novih snaga prošlog tjedna ostat će zapamćeno kao pokazatelj nevjerojatnog političkog nesnalaženja u vremenu i prostoru. Prvo je Mirela Ahmetović pokazala da nema ni elementarno znanje o vanjskoj politici, na što je hadezeovac Ante Sanader ironično odgovorio da je SDP “Sve dublje propadamo”, a onda je potpredsjednik stranke Siniša Hajdaš Dončić dao valjda najstrašniji intervju koji jedan političar može dati. Novinar televizije N1 maestralno ga je spustio na zemlju nakon groznog fraziranja umišljenog Hajdaša Dončića, političara valjda pete lige, koji nekom tužnom ironijom nastoji pokazati svoju političku “veličinu”, a rezultat je porazan.

Sve se to događalo u trenutku kada je nova anketa pokazala da SDP tone sve niže i niže i da su od stranke okrenuli leđa i oni koji su tradicionalno bliski ljevici. Pusti je san da će nakon staljinističke čistke u zagrebačkoj organizaciji početi za SDP cvjetati sto cvjetova, jer je stanje takvo da u Zagrebu gotovo da više i nema članova u odnosu na milijun stanovnika tog grada, a svi ostali u Hrvatskoj mogli bi činiti jedan OOUR iz nekih socijalističkih vremena. Da katastrofa bude još gora, sadašnje vodstvo pod dirigentskom palicom Peđe Grbina smatra da je spasonosna formula organizirati tematske rasprave oko “životnih tema”, okupljati se u toplicama i obećavati rješavanje problema koji muče građane Hrvatske, naivno misleći da itko normalan misli da je sve to kadro riješiti nesposobno vodstvo SDP-a.

Oživljavanje mrtvaca

Fraza na frazu jedino je i do sada bilo političko oružje Peđe Grbina, koji bi učinio najveću uslugu SDP-u kada bi se sam povukao i time otvorio bar malu, strašno malu, ali šansu da će stranka opstati “kao velika”. U protivnom nastavit će se urušavanje, a Hrvatska će i dalje biti pod potpunom kontrolom HDZ-a, s Plenkovićem ili sutra bez njega ako se odluči na europsku karijeru.

Lamentirati nad SDP-om, s posvađanim kadrovima, jalov je posao. Stranka je počela propadati odmah nakon smrti karizmatskog Ivice Račana, jednog od najvećih političara koje je moderna Hrvatska imala. Račanova veličina bio je razum, poštenje, korektnost, naravno sve u mjeri kakva je moguća u hrvatskoj politici. Nije Račan bio nepogrešiv, imao je bezbroj mana kao i svaki čovjek, ali je bio prije svega pošten. Poštenje nitko ne osporava ni ljudima koji sada vode SDP, ali za razliku od Račana nemaju ni mrvicu političkog talenta.

Prošlo je vrijeme kada se politika vodila pustim obećanjima, ljudi su se otrijeznili i shvatili da hrvatski političari nemaju ni znanja, ni hrabrosti povesti zemlju naprijed, s europskog dna na kojem godinama stojimo. I umjesto da SDP iskoristi šansu i otvara teme važne za budućnost društva, ali ne s frazama već s konkretnim rješenjima, godinama je stranka ukopana u bratoubilački rat za pozicije. I sada je tu gdje je, napuštena od članstva, izgubljena u vremenu, dezorijentirana i bez ikakvog utjecaja u strukturama gdje se kreira politika.

Naivno je razmišljati da će Peđa Grbin shvatiti da je zadao posljednji udarac stranci. Isto je tako naivno misliti da bi ljudi skloni Davoru Bernardiću mogli oživjeti SDP, a na rubu pameti je intervju bivšeg glavnog tajnika Nikše Vukasa u kojem je kazao: “Mi smo fenomenalno vodili SDP.” Sve to ukazuje da u SDP-u nema ni realnosti, ni razuma, da se sve svodi oko bitke za saborske fotelje i male političke privilegije, a nema govora o nekoj dugoročnoj strategiji.

I zato je SDP mrtvac. A, kažu, mrtvace je nemoguće oživjeti, kao što je nemoguće oživjeti stranke koje jednostavno propadnu. Bezbroj je europskih primjera da su propale velike i nekoć utjecajne stranke, a stvarale se nove. Malo kome je uspjelo održati na životu stranke koje su išle prema dolje, pa i kada su imale snažne ličnosti na čelu, poput Silvija Berlusconija u Italiji, da se o Giuliju Andreottiju ne govori. Otišla je i stranka koju je vodio Nicolas Sarkozy, brojne promjene u političkom životu dogodile su se od sjevera do juga Europe. Ali uvijek je trebao novi lider da povuče stare ili postavi nove stranke.

Nova stranka

Govoriti o Peđi Grbinu kao novom lideru krajnje je nekorisno, a toga su valjda svjesni i SDP-ovci. Nitko mu ne spori da je legalno izabran, ali sve što je do sada učinio bilo je na nivou političkog diletantizma i avanturizma. Nije samo problem što se upustio u čistku partije, čega do sada u ovoj formi nije bilo u SDP-u, već je problem što ga nitko ni u stranci, ni van nje ne doživljava kao lidera. Dok Grbin pokušava zatvoriti jednu rupu na brodu koji tone, otvaraju se nove, i tako unedogled. Članovi stranke su posvađani, konfrontirani, drže fige u džepu, dok potkapacitirani Hajdaš Dončić mašta o povratku i soli pamet novinaru kako ne razumije tu nevjerojatnu strategiju da će se stranka podignuti iz pepela iako joj iz mjeseca u mjesec pada rejting.

Kao, ima još tri godine do izbora. To što SDP nije do sada ponudio niti jedno suvislo rješenje kada su u pitanju mladi ljudi koji i dalje bježe iz zemlje, umirovljenici koje se “nagrađuje” s bijednih šezdesetak kuna, blokirani koji su na rubu egzistencije, nesretni ljudi koji mjesecima, a sada već i godinama čekaju na obnovu, drugo je pitanje. Hrvatskom već dugo vladaju banke, operateri, moćni lobiji i sve to sprječava reforme koje sigurno ni HDZ neće provesti. Ali će sačuvati vlast, jer ako ništa drugo, HDZ to zna. A SDP niti zna sačuvati, niti osvojiti vlast. Valjda Peđa Grbin i društvo misle da će promijeniti svijet kada se div iz stranke, ali samo po visini, javi za riječ u Saboru, pričaonici koja uveseljava narod, ali nikome ne nudi nikakvo rješenje.

Med i mlijeko ne teku ni socijaldemokratima u Europi, koji su očito dezorijentirani i bez prave formule kako privući birače. Prije desetak godina socijaldemokracija je bila hit na europskoj političkoj karti, a danas je cijeli lijevi pokret pod znakom pitanja. Malo tko vidi razlike između desnog i lijevog centra, s time da je desnica daleko bolje organizirana. Prošla su vremena kada je ljevica vladala u Austriji, Njemačkoj, Italiji, Ujedinjenom Kraljevstvu i kada su na vlasti bili Gerhard Schröder, Tony Blair, Romano Prodi, Costas Simitis, Viktor Klima. Ali za one koji imaju dugoročnu i jasnu koncepciju, kao lijevi pokret u Njemačkoj, sada se ipak otvara mogućnost da nakon karizmatske Angele Merkel preuzmu vlast. I upravo o tome možda sanjaju u SDP-u, ali zaboravljaju da SPD nikada nije pao tako nisko i uvijek se trudio pronaći neko kadrovsko rješenje koje bi dugoročno bilo prihvatljivo.

A hrvatski SDP se silno trudio da nađe uvijek najgore kadrovsko rješenje. Bi li sada da na čelo dođe, recimo, Biljana Borzan bilo bolje? Svakako da bi i to je vidljivo svakome van SDP-a, kao što je vidljivo da svako drugo kadrovsko rješenje, od gradonačelnice Siska nadalje, nikamo ne vodi. Iz kadrovskog bazena SDP-a u ovom času Borzan jedina ima kapital koji bi se mogao iskoristiti, vrlo konkretnu aktivnost unutar Europskog parlamenta. Žena je obrazovana, pametna, ali je pitanje ima li ambicija ući u tu trku. Kada Maras predlaže da Grbin sam odstupi i prepusti mjesto nekome drugome, potpuno je u pravu, ali je svima jasno da se to neće dogoditi. SDP će ostati na rejtingu koji sada ima ili još više potonuti, a onda ostaje samo jedino rješenje za sve one kojima srce lupa na lijevoj strani. A to je nova stranka ljevice.

Možemo! ne može

Nikakav Možemo!, jer će i Možemo! vrlo brzo pokazati da ne može. Previše je tu amatera, koje će lukave lije iz HDZ-a pojesti za doručak. Ili bar disciplinirati do mjere da neće moći ništa napraviti, a onda će slijediti razočaranje građana. S ovakvim SDP-om jedino rješenje za ljude sklone ljevici je nova stranka, koja kreće iz početka, bez retrovizora na prošlost i otvaranja besmislenih tema, poput vječne bitke partizana i ustaša. Prošla su ta vremena. Antifašizam je naravno utkan u svaki lijevi pokret, ali nova stranka ljevice treba okupiti sve one koji su spremni na tvrdu utakmicu s HDZ-om. Za takvu stranku tri bi godine bile dovoljne da se profilira, ali naravno treba i novca i svega drugog potrebnog za formiranje jake političke opcije. I dok desni pokreti padaju u vodu, jer uz HDZ i nemaju veliku šansu, ljevica sa slabim SDP-om ima sjajnu perspektivu.

U protivnom, HDZ će vladati Hrvatskom unedogled. Uvijek će na izbore izvući svoje vjerne stranačke vojnike, mobilizirati birače populističkim temama, prikazivati ružičastu stranu svoje vladavine. S inertnim SDP-om mogu raditi što žele, a brzo će naći i formulu za Možemo!. Onda smo tu gdje smo i sada. A SDP, ciao, bella ciao

(Izvor:Novilist.hr)